Homilije
U kršćanstvu često se čuje govor o obraćenju i o potrebi obraćenja, ma što pod tim netko podrazumijevao. Obraćenje je cjeloživotni proces, a obratiti se znači preokrenuti ljestvicu vrednota ili promijeniti način razmišljanja i djelovanja (novac-karijera-uspjeh-zdravlje-obitelj-vjera). Kod obraćenja je riječ o postavljanju u središte života traženje smisla života, upoznavanje i prihvaćanje Isusa Krista svojim Bogom, davanja važnosti svakodnevnoj življenoj vjeri, poštovanje i briga za obitelj, a onda i sve drugo itekako bitno za život (zdravlje, uspjeh u poslu, školi, studiju, karijera...). Obratiti se podrazumijeva brigu i zauzimanje oko onoga bitnoga u životu, što život čini životom, a čovjeka čovjekom.
Prvi poziv koji je Bog uputio svakom čovjeku jest poziv na život. Unutar tog poziva, a u skladu s darovima, Stvoritelj je svakom čovjeku namijenio posebno poslanje. Jedne On poziva na bračni i obiteljski život, druge na služenje braći ljudima kroz duhovni poziv kao redovnik/ca ili svećenik. Zajedničko svim navedenim ostvarenjima poziva jest opći poziv na svetost, kako nas uči Drugi vatikanski koncil (LG 40). Dok marne očinske i majčinske ruke rade kako bi priskrbile kruh i sve potrebno svojoj djeci, ruke Bogu posvećenih osoba upravljene su k nebu u molitvi za cijeli svijet. Svećeničke ruke zazivaju silu Duha Svetoga da kruh zemaljski učini kruhom anđeoskim – kruhom života (Iv 6,35). Taj kruh jest sam Isus Krist koji je htio ostati s nama trajno prisutan i prisan po svojoj riječi i po sakramentima, po kojima nas čisti, snaži, prosvjetljuje i štiti.
Franjo, svetac jednostavnosti i malenosti učio je braću da uvijek budu jednostavni, a u nastupima kratki i jasni. Učio ih je da propovijedaju Krista Raspetoga, a ne sebe i svoju umnost i mudrost! Postavlja se pitanje: Zašto? Odgovor je jednostavan: Jer ne postoji prava umnost i prava mudrost, a da u isto vrijeme ona nije umnost i mudrost naslonjena na Boga kao svoj izvor i uvir! Učio je i poticao svoju subraću i ostale slušatelje da svojim životom govore o Bogu. Da ljudi koji ih vide po njihovim djelima prepoznaju da su ljudi Božji.
Čega smo željni, što to zaista traži čovjek u svom životu i za čim čezne? Čovjek traga i čezne za radošću! Problem se javlja kada se pitamo kako dostići radost, kako odabrati put do ispunjenog srca. Najsigurniji put predlaže nam Isus u proglasu blaženstava. Za razumjeti ispravno Isusov proglas, važno je vidjeti kome se on to obraća. Isus se kod Luke ne obraća mnoštvu, već onima koji su se već odlučili nasljedovati ga, njegovim učenicima!
Društvo koje izgubi iz vida temeljno i iskonsko čovjekovo usmjerenje, a brigu oko općeg dobra postavi u drugi plan, utoliko više vapi za promjenom. U kriznim vremenima, preostaje jedino nada da će se postojeća situacija promijeniti. Mudrošću starih latina kažemo: Dok dišem nadam se. Mogli bismo to preinačiti i reći: Čovjek je živ dok ima nadu. U vrijeme Ivana Krstitelja, potlačeni židovski narod živi u iščekivanju mesije pomazanika i osloboditelja. Vidjevši u Ivanu snažan znak, dolaze mu, pitajući ga, je li on Obećani koji ima doći. Ivanov odgovor je odgovor čovjeka vjernika potpuno svjesnog vlastitog poslanja. Najveći rođeni od žene, nagoviješta dolazak Onoga kojemu nije dostojan odriješiti remenje na obući. “Ja vas, istina, vodom krstim...On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem”. Ove riječi samo potvrđuju da Duh Sveti već odavna snažno djeluje preko Isusova rođaka i preteče. Nakon Ivanovih riječi dolazi i konačna potvrda i očitovanje Oca. Na Jordanu je na djelu Presveto Trojstvo. Poljupcem Duha Svetoga Otac cjeliva Sina. Ovaj nam prizor pomaže u tumačenju Trojstva i odnosa koji u njemu vladaju. Bog je u sebi nerazdjeljivo jedinstvo svih triju božanskih Osoba.
Danas Crkva slavi sv. Stjepana prvomučenika. Slaviti mučenika sljedeći dan po Božiću, Blagdanu Radosti i mira? Ne bi li bilo logičnije slaviti ovaj blagdan po Uskrsu? Jer Božić je Blagdan radosti i mira. Anđeli su navjestili veliku vijest, odmah potom kod betlehemske štalice susrećemo pastire ispunjene radošću zbog susreta s Novorođenim. U toj naizvan vrlo harmoničnoj atmosferi ostaje po strani jedan vrlo bitan detalj iz Prologa Ivanova evanđelja: “Dođe k svojima i njegovi ga ne primiše” (Iv 1,11). U slavlju rođenja Gospodinova često se smeće s uma da Isusovo rođenje nisu dočekali svi s radošću. Njegovo rođenje nije naviješteno i očekivano s radošću od strane službenih vjerskih i državnih vlasti. Tek malobrojni pastiri, ti priprosti svjedoci Velike noći, prihvatili su rođenje Spasiteljevo s radošću. Svijet u koji Isus dolazi nije prema njemu prijateljski raspoložen, jer nije prijatelj istine.
Svjetlo omogućuje čovjeku da vidi svu raskoš, ljepotu i čudnovatost Božjega djela. Sve stvoreno postoji i bez prisustva svjetla, no tek obasjano postaje stvarnost i za čovjeka. Ne govori li nam i naše iskustvo da je i vjera darovano svjetlo pomoću kojega raspoznajemo svu ljepotu stvorenoga i uzvišenost Stvoriteljevu iz koje se rađa zahvalnost za dar života i spasenja. U rođenju Isusovu pozvani smo promatrati očima vjere i diviti se tom Svjetlu.
Današnja liturgija nam stavlja pred oči samo naizgled običan susret dviju žena vjere. Nekada se ovaj susret tumačio kao Marijin odlazak Elizabeti s namjerom da bude na pomoć svojoj starijoj rođakinji koja u starosti zače Isusova preteču Ivana Krstitelja. Ovom događaju nije se pridavala osobita važnost, upravo zbog toga što se taj susret shvaćalo kao jedan običan kronološki podatak iz Marijina život koji čak ulazi i u Radosna otajstva krunice. Osim što Marija dolazi upomoć svojoj rođakinji Elizabeti koja uskoro ima roditi, odlomak iz Lukina evanđelja nam odašilje sasvim konkretnu poruku:
U one dane- odnosi se na Događaj Anđelova navještenja BDM i začeća Isusova u njenoj svetoj utrobi.
U vremenu Došašća ljudi koji vjeruju posebnog su raspoloženja, spremni i na koju žrtvu, ranojutarnje ustajanje i odlazak na Zornice, na pomoć nekomu tko je u potrebi, a osobito na susrete s drugima: u obitelji, s radnim kolegama, s prijateljima... Badnji dan je jedan od tih posebnijih takvih osobitih povlaštenih trenutaka kada se u obitelji znademo susresti radi susreta, radi druženja, ljudikanja, da se jedni drugima učinimo nekako bliskijima, neposrednijima, ugodnijima i nježnijima.
