Autor fra Ivan Režić u Homilije na 17. ožujka 2013 Više od ovog autora  |

Evanđeoski ulomak pete korizmene nedjelje nastavak je govora o Božjem milosrđu i praštanju, ali i o sudu i osudi. Ondje opet susrećemo poslovične aktere, farizeje, kako ponovno dolaze iskušati Isusa. Ovaj put žele pojačati ton svoga nastupa i ostaviti upečatljiviji dojam. Dovode ženu zatečenu u preljubu, tražeći Isusovo mišljenje. I ovaj put, prozrijevaći njihovu nakanu, Isus im odgovara protupitanjem, tražeći istvoremeno od njih konkretnu reakciju. Farizeji žele iz Isusovih usta čuti riječ osude, a Isus ih dovodi dotle da moraju najprije prosuduti o samima sebi. On ne želi izreći sud ni protiv njih, nego traži da to učini svatko za sebe. Farizeji su i ovoga puta ostali razoružani, posramljeni i zbunjeni. Nakon što su se oni koji su htjeli iskušati Isusa udaljili, pred Isusom je ostala samo žena zatečena u preljubu. Bio je to susret grešnice koja ne negira svoj grijeh i Boga koji oslobađa od tereta grijeha i osude i snagom praštanja nudi novi početak.

Prisjetimo se na trenutak prošlonedjeljnog evanđelja i scene susreta oca i rasipnog sina. Taj trenutak, na svoj način, ovjekovječio je poznati slikar Rembrandt. Između brojnih detalja, naslikao je dvije različite ruke kod oca, koje grle sina povratnika. Jedna je robusna ruka muškarca, a druga nježna i blago postavljena ruka žene. Kroz jedan detalj ovaj veliki slikar je približio Isusov lik našeg nebeskog Oca. Naš Otac je otac milosrđa, praštanja, utjehe i nove nade. On ima očinsko i majčinsko srce. On je Bog koji dolazi spasiti čovjeka, a ne osuditi ga. Njegova ljubav i praštanje imaju snagu preobraženja. Zar to ne svjedoče mnogi obraćenici duge kršćanske povijesti i sadašnjosti?

Gledom na evanđelje ove nedjelje trebali bismo se upitati kakav je naš sud prema bližnjima? Koliko puta smo izrekli svoj sud o osobama, stvarima i događajima, svjesni da on nema čvrsto uporište? Koliko puta smo se usudili suditi, a da istodobno nismo dovoljno promišljali o izravnim posljedicama svoga čina? Poput onih koji već unaprijed imaju svoj stav, mišljenje, osudu, a da uopće ne znaju o čemu se zapravo radi? Nedostaje samo naslov teme ili ime osobe o kojoj je riječ. Jesmo li poput nekih internet portala i dnevnih novina, koji najprije izreknu osudu pa onda istražuju o čemu je zapravo riječ? Dopuštamo li drugima da pokažu svoje bolje lice? Dajemo li im prostor i vrijeme da uz našu potporu rastu u čovještvu i vjeri? Trebali bi biti svjesni, još više mi koji se nazivamo kršćanima, da je naša riječ kadra podizati i snažiti, ali isto tako i pogađati i ubijati poput puščanog zrna. Jedna nepromišljena riječ može djelovati na međuljudske odnose poput razornog modernog naoružanja. Kako nam se to ne bi događalo oboružajmo se Božjom riječju i zamolimo Gospodina da nas odgaja u školi svoje ljubavi i praštanja. Da bi u bližnjem vidjeli svoga brata. Put obraćenja, na koji nas poziva sveto korizmeno vrijeme, započinje jedino i samo polazeći od samoga sebe. Imajući za polaznu točku vlastito srce. Lijepo netko reče: Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjem srce majčinsko, prema sebi srce sudačko. Idimo i mi i činimo tako.