Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 23. ožujka 2014 Više od ovog autora  |

Svake godine tijekom svetog i povlaštenog korizmenog vremena mi kršćani ulazimo u školu Isusove muke, križa i umiranja. U toj školi, koračajući za Isusom, učimo se od njega biti bolji ljudi i vjernici. Ali ta škola ne nalazi svoj krajnji smisao jedino u našoj supatnji u odnosu premaa Isusu i njegovoj sutrpećoj Majci. Isusova pedagogija križa želi nam ukazati na širinu, visinu i dubinu ljubavi kojom nas Bog ljubi i prihvaća. Isus s raširenim rukama na drvu križa želi nam priopćiti da njegova bespridržajna ljubav grli cijeli svijet i svakog čovjeka. Želi nam posvijestiti da Bog nikada ne postavlja granice svom milosrđu i praštanju. Čovjek da, ali Bog nikada! Prolazeći još jednu pripravu za najveći kršćanski Blagdan, pozvani smo promišljati i odgovoriti na jedno vrlo važno pitanje: U kojoj mjeri činjenica da je Bog spreman za mene učiniti sve mijenja u mom odnosu prema njemu? Ili još bolje, koliko ja činim za Boga u svom životu?

Zanimljivo je da Bog nikada od čovjeka ne traži nešto čime će čovjek biti zakinut ili prikraćen za neko dobro. Božji poziv čovjeku nije nikada motiviran sebičnošću. Bog, naprotiv, uvijek pokazuje put na kojemu možemo doživjeti blagoslov, radost i mir. Svaki oblik vjernosti Bogu: odricanje, trpljenje i patnja u jedinstvu i pouzdanju u Boga obasiplju čovjeka blagoslovom i novom snagom. Svaki čin praštanja i ruka pomirenja čini srce onoga koji prašta širim i plemenitijim. Ništa što Bog od nas traži nije protiv nas, ma koliko napora iziskivalo i kako nam se to u našoj ljudskoj slabosti nekada činilo. Svaki čin za Boga priskrbljuje korist samom čovjeku. Bog se zadovoljava jedino svojom darivajućom ljubavlju i čovjekovom radošću, mirom i dobrom.
Naš pogled vjere ne bi se smio zaustaviti samo na prividnom porazu: muci, križu i smrti koju nam, između ostaloga, sugerira korizma. On bi trebao ići dalje prema Događaju nad događajima- slavi Uskrsnog jutra i nove nade koja ispunja cijeli svijet svojim svjetlom, toplinom, nježnošću i radošću. Tko doživi radost Uskrsa taj je spreman i drugima pokazati na kamen otkotrljan s groba i ubruse položene na mjesto gdje je bio položen. Čovjek uskrsne radosti je čovjek nade, usprkos svakodnevici koja nas često pritišće i opterećuje nebrojenim brigama, problemima, bolima, trpljenjima, samoćom...
Ovaj svijet u kojemu veliki i moćni drže sve konce političke moći u svojim rukama, pokazujući svoju veličinu demonstracijom sile nad slabijima, manjima, nezaštićenijima i siromašnijima. Ovaj svijet u kojemu je atomska bomba garancija mira, a potpuni ekonomski utjecaj manjine nad većinom garant blagostanja, potreban je radosti, utjehe i mira uskrsnulog Boga. Ovaj svijet koji živi zaborav Boga, a potreban ga je više no ikada, gdje će susresti samoga sebe i Boga u sebi? Tko će tom svijetu navijestiti poruku Radosne vijesti, ako ne mi učenici Uskrsloga Gospodina? Tko ga je susreo neka ju neumorno naviješta svojim životom. Tko još nije, ali žarko želi, neka ga ustrajno traži, neće požaliti.