Autor fra Ivan Režić u Razmišljanja na 26. travnja 2012 Više od ovog autora  |

Prvi poziv koji je Bog uputio svakom čovjeku jest poziv na život. Unutar tog općeg poziva, a u skladu s darovima, Bog je svakom čovjeku namijenio jednu misiju ili zadatak. Jedne Bog poziva na bračni i obiteljski život, druge na služenje braći ljudima kroz duhovni poziv kao redovnik/ ca ili svećenik. Bog, isto tako, poziva neke i na posvećeni život u svijetu, kao što je to slučaj s blaženim Ivanom Merzom ili kroz različite svjetovne institute i slično. Ono što je zajedničko svim navedenim oblicima jest opći poziv na svetost, na što podsjeća Drugi Vatikanski koncil. Dok marne očinske i majčinske ruke rade kako bi priskrbile kruh i sve potrebno svojoj djeci, ruke Bogu posvećenih osoba upravljene su k Nebu u vapaju i molitvi za cijeli svijet.

Svećeničke ruke zazivaju silu Duha Svetoga da kruh zemaljski učini kruhom anđeoskim- kruhom za život svijeta. O tom kruhu koji primamo po rukama svećenika govori nam, između ostalih, sveti Ivan u svom Evanđelju. Taj kruh jest sam Isus Krist koji je htio ostati s nama trajno prisutan i prisan po svojoj riječi, ali još izravnije po sakramentima po kojima nas čisti, snaži i hrani. U euharistiji nam je Isus sebe ostavio za hranu. On sam reče: „ Tko dolazi k meni neće ogladnjeti, tko vjeruje u mene neće ožednjeti nikada."

Svake godine slavimo „Nedjelju Dobrog Pastira", koja je ujedno svjetski dan molitve za svećenička i redovnička zvanja. Papa Benedikt XVI., tom prigodom u jednoj svojoj poruci potiče nas na molitvu za nova duhovna zvanja, navodeći riječi blaženog pape Ivana Pavla II., koji je rekao da je „ Crkva pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja."

Jedan svećenik nedavno je dobro primijetio kada je rekao da uzrok manjka zvanja ne leži samo u smanjenju broja djece u obitelji, već više u manjku vjere u obitelji! Molimo li mi u svojim obiteljima za nova duhovna zvanja? Kako pričamo o svećenicima i uopće Bogu posvećenim osobama? Nasjedamo li na jeftine parole medija koji se gorljivo trude pronaći bilo kakvu priliku da prikažu Crkvu i njene službenike u sasvim drugom svjetlu, osim toga u rukama su tko zna kakvih centara moći, kojima nije na prvom mjestu promicanje istine, pravde i ljubavi, već zatiranje svega što nosi predznak Božje, kršćansko, katoličko, vjerničko...?

Želimo li i mi da našu obitelj Bog blagoslovi novim duhovnim zvanjem, ili radije želimo da nas taj blagoslov mimoiđe? Da Bog ipak pozove nekoga iz neke tuđe obitelji, jer ipak su nam, mnogi će reći, i takve osobe potrebne. Roditelji i ostali u obitelji ne bi smjeli nikoga iz svoje obitelji nagovarati na duhovni poziv niti ga od njega odgovarati! Upravo naš vlastiti stav prema duhovnom pozivu bez sumnje govori o našoj vjeri, je li ona tek deklarativna ili duboko i iskreno življena. Uz to ako smo vjernici onda bi trebali znati da je Božja volja ono najbolje za nas i da Bog čovjeka ne čini nesretnim, već pozivajući ga na sebedarje kroz duhovni poziv daje mu odvažnost, radost i mir kako bi bio oduševljeni svjedok i sretan čovjek.

Često zaboravljamo da nemamo pravo kreirati tuđu budućnost i postavljati se prema njoj kao oni koji imaju najbolja rješenja, kada je riječ o odabiru poziva i zanimanja člana vlastite obitelji ili odabira budućeg bračnog druga.

Istina je da današnji svijet i mentalitet nameće slobodu bez odgovornosti, ljubav bez obveze i uspjeh bez truda, no mi smo kao kršćani pozvani svjedočiti životom za Krista u svom životu. Bog, ipak, bolje od nas zna zašto je jedne pozvao na bračni i obiteljski život, a druge na Njemu izravnije posvećen život. Jesmo li dovoljno otvoreni Božjem glasu i stvaramo li dovoljno prostora kroz molitvu i sakramente za susret s Njim kako bi nam onda njegova volja bila jasnija?

Kao jedno tijelo kome je Krist glava, molimo Gospodara žetve da po zagovoru Marijinu podari Crkvi u Hrvatskoj i po čitavome svijetu novu svježinu i polet po zdravim vjerničkim obiteljima i novim duhovnim zvanjima.