Autor fra Ivan Macut u Uzori vjere na 25. veljače 2013 Više od ovog autora  |

Donat (lat. Donatus – od Boga darovan) rođen je u 8. st. u uglednoj zadarskoj obitelji. Predaja drži da je bio izaslanik dalmatinskih gradova caru Karlu Velikom zajedno s mletačkim velikašima i duždevima. Pouzdano se zna kako su biskup Donat i mletački dužd Beat bili i na dvoru bizantskog cara Nicifora I. u Carigradu i kako se susret dogodio najvjerojatnije 804. g. Vjeruje se kako je upravo zahvaljujući tim susretima s vladarima Zapada i Istoka 812. g. zaključen Aachenski mir između Franačkoga i Bizantskog Carstva, a kojim su Franci dobili Istru i Hrvatsku, a Bizant dalmatinske gradove i Veneciju. Biskup Donat mnogo je pridonio da Zadar i ostali dalmatinski gradovi (Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Rab, Krk i Osor) ostvare veliku autonomiju i da ujedno budu čuvari plovnih puteva i trgovine. Njihova je odanost Bizantu, uz prekide, trajala sve do 12. st.

Biskup je Donat u Carigradu dobio na dar moći sv. Anastazije (Stošije), prenio ih u Zadar te ih pohranio u tadašnjoj katedrali sv. Petra. Kasnije je katedrala posvećena sv. Anastaziji ili, kako je Zadrani zovu, sv. Stošiji. Spominje se kako je sv. Donat u Bizantu dobio na dar i relikvije svetog mučenika Chrysogona (Krizogona) – Krševana. Ujedno je prema legendi donio i relikvije solunskih svetica, sestara koje su stradale u Dioklecijanovim progonima – Irene, Agape i Kijone. Tako su se u Zadru našle relikvije svih svetaca povezanih sa sv. Krševanom, uključujući i sv. Stošiju i sv. Zoila. Biskup Donat sasvim je sigurno najzaslužniji što se sv. Anastazija štuje u Zadru. On je nesumnjivo tim svetinjama duhovno obogatio svoj biskupski grad i njegove crkve.
Biskupu Donatu pripisuje se i izgradnja čuvene zadarske crkve – rotonde sv. Trojstva izgrađene početkom 9. st., a koja od 15. st. nosi njegovo ime. Sv. Donat umro je oko godine 811., a pokopan je upravo u velebnoj crkvi Presvetog Trojstva (današnja crkva sv. Donata). Njegovi su posmrtni ostaci 1622. smješteni ispod glavnog oltara crkve. Crkva je desakralizirana i odvojena od biskupskoga sklopa za vrijeme austrijske uprave 1798., a nakon provale Francuza u Zadar 1809. posmrtni ostaci sv. Donata prebačeni su u katedralu sv. Stošije gdje se i danas nalaze.

Kako se jasno može vidjeti, biskup Donat držao je kako su relikvije svetaca bitne za kršćane te ih je donio i u svoj rodni grad. Relikvije svetaca od davnina su bile predmetom štovanja vjernika. Naime, već su 156. Smirnjani u slučaju mučeništva sv. Pokilarpa napisali: „Skupili smo njegove kosti koje su dragocjenije od dragog kamenja i finije od pročišćenog zlata i položili ih na prikladno mjesto gdje će nam Gospodin dopustiti da se okupljamo, kako budemo mogli, u veselju i radosti i da slavimo dan njegova mučeništva." Mi ne vjerujemo da se u relikvijama nalazi nekakva čudesna moć. Riječi sv. Jeronima trebaju nam u štovanju relikvija biti nit vodilja. Naime, on je rekao kako relikvije mučenika štujemo kako bismo bolje obožavali onoga čiji su to mučenici. Dakle, i relikvije i sveci trajno nas upućuju na Stvoritelja i Gospodara svega stvorenoga. I kad budemo iskazivali čast relikvijama, uvijek imajmo na umu da nas one upućuju na Krista, tj. na onoga kome je taj svetac za svog života u poniznosti i pokori služio. Neka nam one budu poticaj i primjer kako bismo se i mi, poput svetaca čije relikvije častimo, trajno podlagali Kristu i njegovoj volji te svoj život suobličili njegovu.