Duhovna misao
Nedavno je na televiziji emitirana emisija pod nazivom „Normalan život". Voditeljica je ugostila dvije djevojke iz gay udruge „Povorka ponosa". Inače ne gledam puno televiziju, ali me tema zainteresirala, odnosno ono što nam te djevojke imaju reći. Moram reći da mi je i sada, dok ovo pišem, neugodno, kao i kad sam gledala tu emisiju.
Prvi poziv koji je Bog uputio svakom čovjeku jest poziv na život. Unutar tog općeg poziva, a u skladu s darovima, Bog je svakom čovjeku namijenio jednu misiju ili zadatak. Jedne Bog poziva na bračni i obiteljski život, druge na služenje braći ljudima kroz duhovni poziv kao redovnik/ ca ili svećenik. Bog, isto tako, poziva neke i na posvećeni život u svijetu, kao što je to slučaj s blaženim Ivanom Merzom ili kroz različite svjetovne institute i slično. Ono što je zajedničko svim navedenim oblicima jest opći poziv na svetost, na što podsjeća Drugi Vatikanski koncil. Dok marne očinske i majčinske ruke rade kako bi priskrbile kruh i sve potrebno svojoj djeci, ruke Bogu posvećenih osoba upravljene su k Nebu u vapaju i molitvi za cijeli svijet.
Jedna od izrazitijih osobina čovjeka kao razumom obdarena bića jest, između ostalih, sposobnost razlučivanja i vrjednovanja različitih pojavnosti koje mu se događaju. Bilo na užem ili širem području; na osobnom i poslovnom planu; na nacionalnoj ili globalnoj razini.
Kraj je tjedna, preda mnom je lijep proljetni vikend, izvrsna prilika za generalno čišćenje stana. Subotnje jutro počinjem molitvom, a zatim se „bacam" na spremanje i čišćenje stana.
Ljubav, toliko spominjana riječ u svakodnevnoj komunikaciji, reklamnim panoima i u službi marketinga, u skladanim pjesmama, filmovima i na mnogim drugim mjestima i situacijama ljudskoga života. Je li ljubav, shvaćena i prihvaćena ispravno, zaista u središtu čovjekove pozornosti i kao takva vodilja čovjekovog života i odnosa unutar njega? Radi li se u većini spomenutih situacija o pravoj ljubavi kojoj nas uči Crkva vjerna Isusovoj poruci? Nažalost, odmah se mora ustvrditi da je ta riječ postala, kako to netko zgodno primijeti, izlizana fraza poput forme bez pravog sadržaja i često spominjana tamo gdje više nema svoju pravu primjenu. Ljubav je, možemo slobodno reći, toliko puta iznova zanijekana i izdana.
Svatko sam sebi može i treba odgovoriti s koliko ljubavi susreće druge ljude, od onih najbližih s kojima dijeli svakodnevicu, pa sve do onih koje sasvim slučajno susretne, a koji zavrjeđuju barem ljubazan i iskren pozdrav. Razlog zbog kojega svakog čovjeka trebamo promatrati i prema njemu se ophoditi s ljubavlju leži u činjenici da nas je Bog ljubio prije negoli smo mi mogli ljubiti Njega i jer smo u Bogu svi braća i sestre. Bog nas je pozvao u život upravo iz ljubavi! Isus nam je svojim život pokazao kako se ljubi bez zadrške, sve do predanja vlastitog života. Iako smo svjesni da nikada nećemo moći u potpunosti odgovoriti na Isusov poziv ljubavi, trebamo se što više truditi da iza nas u životu ostane svijetli trag ljubavi.
Prema nedavnom popisu stanovnika u Hrvatskoj katolicima se izjasnilo skoro devedeset posto stanovništva. Prema jednoj drugoj anketi na upit idu li redovito na nedjeljna misna slavlja pozitivno se izjasnilo njih oko trideset posto. Kada se malo bolje sagleda stvarno stanje, odnosno na području pojedinih župa, dolazi se do drastično slabijih rezultata, što će reći, da obično nekih otprilike tek desetak posto vjernika u župi redovito pohađa nedjeljna misna slavlja.
Postavlja se pitanje gdje su oni preostali katolici? Možda su nadrasli one koji „ližu oltare", a možda su savršeniji pa im takvi susreti nisu potrebni ili imaju svoju viziju Boga koji razumije svaku njihovu potrebu za isprikom od najvažnijega? A uz to danas se nameće toliko novih bogova- karte, balote, lov i ribolov, tulumarenja, planinarenja i tko zna što još ne?
Želim
Želim zagrliti čitav svijet
Čak i zvijezde što sjaje u noći
Želim zagrliti čitav svijet
A ne znam hoću li moći
Želim raskinuti okove smrti
Napustiti staru ljušturu srama
Ustati sa zemlje koja me grli
Vjerovati u svjetlo i kad je tama
Kod određenja bilo koje pojavnosti u svijetu upomoć nam pritječe filozofija koja pokušava pobliže odrediti ili odstvariti sve fenomene s kojima se susrećemo. Svjetlo i tama: ljudska svakodnevica odvija se unutar ovih dviju stvarnosti, čije prisuće ili neprisuće u bitnome određuje kvalitetu našeg života. Kako definirati svjetlo i tamu? Jasno je da svjetlo ima svoj izvor, odnosno da promjena položaja Zemlje u odnosu na nepomični planet Sunce, koji isijava svjetlost i toplinu, uvjetuje izmjenu dana i noći i život uopće. I doista, ne trebamo biti posebno britkoumni da bi izveli zaključak, skupa s brojnim filozofima, kako tama kao biće uopće ne postoji, nego je ona plod odsustva svjetlosne energije na određenom dijelu našeg Planeta. Uz to što sunčeva svjetlost omogućuje život na Zemlji ona omogućuje jasno raspoznavanje stvarnosti u kojoj se mičemo i jesmo. Isto tako njezina valna duljina određuje spektar divnih boja i time pobuđuje osjećaj udivljenja nad svekolikim stvorenjem. No, čovjek se nije zadovoljio samo sunčevim svjetlom, štoviše, po uzoru na Stvoritelja i on je postao sustvaratelj pa je putem električne energije produžio radni dan i unaprijedio kvalitetu života. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je čovjek, kao takav, zapravo biće svjetla koje želi živjeti u svjetlu i od svjetla, kada govorimo o čistom fenomenu izvanjskog zamjetnog postojanja u vremenu. Kao i to da bi nam dar vida bio beskoristan bez postojanja jakog izvora svjetla, koji nam daje vidjeti, raspoznavati i diviti se.
U ljudskom životu sve je premreženo i isprepleteno putovima i putevima, onim stvarnim vidljivima oku, ali i onim nevidljivim koji opstoje u ljudskom umu i po kojima se stiže od polazne do dolazne točke bilo kojeg ostvarenja. Svakodnevno mislimo i premišljamo kako stići od zamišljenog i planiranog do konkretnog. Doista, svaki čovjek nalazi se često na račvanjima svojih puteva, odnosno na križanjima koja od njega traže da se odluči kuda dalje.
Kad čujemo riječ iščekivanje otprve nam se može učiniti da je to izraz koji označava odveć djetinji stav koji smo nadrasli ili pak trebali nadrasti. No ako malo bolje promotrimo uvidjet ćemo da on itekako određuje čovjekova nutarnja traženja.
Ovaj nutarnji stav pretpostavlja onoga tko iščekuje- iščekivatelja i ono što dotični u blizoj ili daljoj budućnosti očekuje; bilo da se radi o odnosu, riječi, daru, događaju, susretu... Ovaj stav nosi u sebi dinamiku još neostvarenoga, još nedogođenoga. Dok intenzitet te dinamike određuje jačina privlačne težnje i čežnje kojom se čovjek nada i očekuje ono čemu ide ususret. Jednostavno rečeno- iščekivanje budi i aktivira zaspale i opuštene strune čovjekova srca čineći ga pozornim. Nije li to iskustvo svakoga od nas; ne događa li se to primjerice kod nestrpljivog očekivanja susreta s dragom i bliskom osobom koju dugo vremena nismo vidjeli?
Potkategorije
-
Misna čitanja
- Broj članka:
- 543
-
Homilije
- Broj članka:
- 251
-
Razmišljanja
- Broj članka:
- 113
-
Framaška razmišljanja
- Broj članka:
- 20
-
Uzori vjere
- Broj članka:
- 42
-
OFS predavanja
- Broj članka:
- 2
