Autor Daniela Todorić u Framaška razmišljanja na 25. prosinca 2012 Više od ovog autora  |

Noćnim nebom tiho je plovio srebreni mjesec isprepleten tamnim oblacima. Vjetar je lagano ljuljao stare gole grane koje su bacale usplahirene sjene po gradskim pločnicima. Studen je obojala zrak svojim mirisom i zarobila trg svojim zagrljajem. Ulice su bile puste. Ništa se nije micalo, ništa se nije čulo – ništa osim povremenih jauka oslabljene bure koja se gasila. A ne tako daleko, kameni zvonik crkve uzdizao se gord kao i uvijek. No, mrtvo je sve bilo, mrtvo, smireno, uspavano.

Najednom su se oglasila zvona s tog visokog zvonika i stala raznositi svugdje svoje riječi poziva. I vrata na domovima počela su se otvarati, prvo polako, a onda sve užurbanije. Bura se potpuno izgubila, grane drveća umirile se i sva je priroda na trenutak stala, a ljudi su izlazili vani u svojim kaputima i bundama lica uzavrelih od iščekivanja. Što je bilo pusto, sada bijaše oživjelo u bićima ovih ljudi koji su se svi kretali samo u jednom smjeru – prema crkvi. Zvona su uskoro postala potpuno divlja u svojoj radosti i njihova pjesma još se dugo čula.
A nad crkvom svoj je sjaj prosipala jedna zvijezda, zvijezda u čijoj ljepoti naziralo se lice nevina djeteta – novorođenčeta – i čije je svjetlo doticalo ljude. Njegove oči, oči djeteta, gledale su ovaj svijet radoznalo i pronicljivo, a ovaj svijet nije ga mogao vidjeti, ali tu večer osjetio je Njegovu prisutnost...
U crkvi orio se zbor glasova koji pjevaše najradosnije riječi:

Radujte se, narodi, kad čujete glas
da se Isus porodi u blaženi čas.