Framaška razmišljanja
Smješten na brdašcu iznad opustjelog sela, posve zaboravljen, uzdiže se sivi, kameni križ. Pretpostavljam da je nekada bio bijel. Sve oko njega zaraslo je, netaknuto. Zaključujem da križ posjećuju samo ptice nebeske i pokoja divlja zvjer. Zacijelo ga je izgradio neki mještanin iz zahvalnosti, možda za pokoru, a možda samo da se prikaže kao veliki i požrtvovni dobrotvor. Promatram križ s oveće udaljenosti i pitam se je li to vjerni prikaz onog križa koji svaki dan pritišće Tvoj sveti lik, Isuse.
Bože, reci mi da sanjam. Reci mi da ne vidim te ratove ni tu pustinju isušenu neprekidnom mržnjom i krvlju. Reci mi da je sve to noćna mora, tek neka utvara u kasne noćne sate. Reci mi da je svijetu svanula zora, a da je ova noć koju ja vidim, noć bez mjeseca i zvijezda, samo plod moje mašte i straha. Reci mi, Bože, reci mi da nije istina da Te brišu iz svog života, da je opaka laž da Te mrze, progone, zaboravljaju...
Hladna, zimska noć. Osluškujem tišinu, tako tihu da izaziva bol. U mojoj je sobi tama. Tama koja biva sve tamnija. Možda i nije tako tamna, možda je to samo odraz moje duše. Obuzima me tjeskoba. Ta bi me kobna tama mogla progutati svakog trena.
Iz mene počinje vrištati savjest. Odavno nismo porazgovarale nas dvije. Kako sam je uspjela tako uspavati, zatomiti njezin glas? Zašto sam to učinila? Da bez krivnje uronim u more požuda? Da se što bolje uklopim u ispraznosti ovoga svijeta? Nemam opravdanja.
Stojim sama sasvim dugo ovdje... Gdje? Ne znam ni sama. Primjećujem samo mrak. MRAK... Svugdje je oko mene taj gusti crni zid. I u meni je, osjećam ga. Nema izlaza. Drhtim, plačem... Plačem? Da, zaista plačem, ne osjećam suze, ali tu su. Potekle su same od sebe, pune tuge i očaja. Pitam se – postojim li više uopće? Kao da me nema. Možda sam izbrisana s ovoga svijeta. Možda me mrak izbrisao...ili jednostavno progutao.
Odjednom neka misao. Slabašna, krhka. Bježi mi. Ne mogu je uhvatiti, a toliko mi treba jer to je jedino što ne pripada ovom mraku. Boli me, ranjava me nemogućnost da je obuhvatim, nemogućnost da je preuzmem i da ona preuzme mene. Važna je, osjećam to i kao da gubim dah tražeći ju te me neki kovitlac crne povlači u sebe i ja osjećam kao da tonem i tonem... Kamo tonem? U bezdan tame. Odjednom vidim ju. Sakrila se u tom crnilu. Tamo je. Samo moram ispružiti ruku i dohvatit ću je, dohvatit ću misao koja mi toliko izmiče. Pružam ruku... Samo još malo... Još malo...
