Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 11. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, srijeda, treći korizmeni tjedan

Gospodin se spusti u liku oblaka, a on stade preda nj i zazva Ime: „Gospodine!" Gospodin prođe ispred njega te se javi: "Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci – čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena." Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: „Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, o Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!"
Napokon Mojsije siđe sa Sinajskog brda. Silazeći s brda nosio je u rukama ploče Svjedočanstva. Nije ni znao da iz njegova lica, zbog razgovora s Gospodinom izbija svjetlost. Kad su Aron i svi Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost ne usudiše se k njemu pristupiti. Onda ih Mojsije zovnu. Tada k njemu dođoše Aron i sve starješine zajednice. I Mojsije razgovaraše s njima. Poslije k njemu dođoše i svi Izraelci, pa im on priopći sve što mu je naložio Gospodin na Sinajskom brdu. (Izl 34, 5-9 . 29–32)

Koliko god nastojala izabrati što kraći citat iz Svetog pisma kao uvod u razmišljanje, on uvijek bude opširniji od predviđenog. Tako mi je za današnje razmišljanje bilo neprihvatljivo preskočiti Mojsijevu molbu: "Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, o Gospodine, pođi s nama!" Duša mi se nekako priljubila uz ovu Mojsijevu molitvu. Uz sve ono što je u njoj sadržano. Uz čežnju za Gospodnjom prisutnošću koja iz nje „drhti kao ptiče golo", miriše i diše. Tim više jer slijedi nakon snažne, ali i opore Božje besjede.
Znam da smo i ja i narod grešni i slabi, znam da je naša nesavršenost gotovo neizlječiva, ne možemo zaslužiti tvoju ljubav i skrb. – govori Mojsijeva molitva - Pa unatoč ili baš zbog toga ostani s nama. Iskaži na nama milost i milosrđe. Bojim se Gospodine, ali budeš li ti hodao s nama, osjećat ću se sigurno.
Koliko sam puta i sama molila Gospodina isto, zato osjećam u ustima okus Mojsijeve molitve, svu njezinu sadržajnost, jedinstvo srca i riječi. Gotovo mogu opipati iščekivanje odgovora Božjeg u nadi, u nekom trepetu.
Ovo je traženje u svima nama trajno, mada često skriveno ispod naslage svakodnevnih preokupacija, planova, poslova, briga i stresova.
Iako je „prepoznati ga uskraćeno našim očima", Bog je u stvarnosti uvijek na putu s nama. O tome nas je poučio Isus prateći učenike u Emaus: „Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: 'Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!' I uniđe da ostane s njima." (Lk 24, 28-29)
Bilo kako bilo, susret s Gospodinom na nama ostavlja trag, učenicima je gorjelo srce dok im je Isus tumačio pisma, a Mojsiju je izbijala svjetlost iz lica.
Prestrašeni učenici koji su pobjegli iz Jeruzalema, shvativši tko je njihov suputnik, ohrabreni se odmah vratiše natrag. Ponekad promjenu nakon susreta vidimo ili osjećamo sami, ponekad tu promjenu vide drugi, kao što su Izraelci sa strahopoštovanjem gledali Mojsijevo lice, iako on sam nije znao što se s njegovim licem zbilo.
Korizma je povlašteno vrijeme za otkrivanje potrebe u vlastitom srcu, potrebe za Božjom prisutnošću i njegovim hodom s nama. I ne samo korizma, svaki naš danas, svako naše sada, pravi je trenutak za „zadrhtati" u čežnji i nadi pred Gospodinom, moleći: „Ostani tu! Pođi s nama!"
On neće odbiti.
Prvi dio (izostavljeni) u čitanju za srijedu govori o Šatoru sastanka koji je Mojsije podigao izvan tabora. On je u Šatoru sastanka razgovarao s Gospodinom licem u lice, „kao što čovjek govori s prijateljem". I mi bismo trebali podići svoj Šator sastanka u kojem ćemo razgovarati s Gospodinom, negdje izvan granica svakodnevnice u kojoj smo utaboreni. Šator u kojem ćemo stati, počinuti, govoriti i osluškivati odgovor...