Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 12. ožujka 2016 Više od ovog autora  |

„Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne." (Lk 1,51-53)

Evo i Marijinog Veliča... U napasti sumnje u Božju pravednost ovo je idealno štivo. On ne zaboravlja svoje neznatne, svoje malene. Stoga se i spušta iz slave u slabo ljudsko tijelo. Odriče se moći da kuša ljudsku nemoć i pokaže nam da misli ozbiljno, da s njime možemo računati.
Bog ne zaboravlja nas, ali mi često zaboravljamo. Zaboravljamo Njegova dobročinstva, intervencije u ljudsku i osobnu povijest, ili ih omalovažavamo jer Njegova prisutnost među nama pomalo nam je apstraktna, neopipljiva, to nije ono što nas zanima, što očekujemo. Nas obično zanima ispunjavanje želja, a Bog nije zlatna ribica. Znamo kako završava priča s ljudskim željama i zlatnom ribicom. Bog ne treba od nas ništa. Nije potkupljiv i ne mora potkupljivati. Ne gleda On mene djelomično, nego cjelovito, ne gleda svoj interes, Njemu je važan moj interes. Jedino On zna što mi je uistinu potrebno i daje mi pravovremeno. Ne kasni.
„... i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju...“ - u zanosu govori Marija. Ona ne pjeva o zemaljskim stvarnostima, nego o nebeskim, vječnim. Njezin duh glasa se poput grlice. Koje li slobode: iskoraknuti van zemaljskih ograničenja i duhom klicati Gospodinu zbog budućih radosti...

„Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?“ (Rim 2,4)
Živimo, hodamo, radimo, govorimo, mislimo, ponekad užurbani, ponekad blokirani lošim raspoloženjem. Ima razdoblja kad smo površni u ocjenjivanju sebe i drugih, a ima i razdoblja kad smo ogorčeni i turobni pa nam se pod povećalom izobličuje stvarno stanje stvari. Obično smo prema sebi milostiviji nego prema drugima. Sebi se činimo boljima od drugih ili vidimo samo sebe (i u drugima) pa pred te druge stavljamo svoja očekivanja, a gle čuda, ti nepokorni drugi daju prednost vlastitim ciljevima. To nas ljuti, frustrira i tjera u sud o tim i takvim drugima. Nismo svi isti, ali svi smo s nekim bremenom. Upravo breme na leđima, u duši, u srcu često određuje ponašanje, tijek misli, govor i sudove. Tuđe i vlastite sudove. O, kako i sama znam olako suditi!
Srećom, naiđu zapreke, lomovi, susreti ili tek neznatne zgode pa me zaustave, natjeraju na razmišljanje, najprije o sebi. I ne sviđa mi se to što ugledam, otkrijem ili spoznam, o komu drugom nego o sebi. To su milosni trenutci. Objavljenje bogatstva dobrote, strpljivosti i velikodušnosti Božje. Božji pokušaji da me “k obraćenju privede“. Darovana prilika. Učim u tim prigodama zagrebati ispod površine, sagledati dublje, iskazati više dobrote, strpljivosti i velikodušnosti prema bližnjemu. Božje strpljenje sa mnom dolazi od njegovog poznavanja mojih bremena i moje
dubine. To me obvezuje da i ja u svoj stav o bližnjem ukalkuliram težinu bremena i dimenziju dubine. Svaki put kad učinim tako, dođe do promjene perspektive...

„Sve mogu u Onome koji me jača!“ (Fil 4,13)
Još od jučer s užasom brojim dane koji su mi na raspolaganju i poslove što ih u to malo dana moram obaviti. Misli paraliziraju i smanjuju učinak, a meni je potrebna eksplozivna snaga, ona za utrke na kratke staze, sprinterska. Jutros se opet očitovala blagodat življenja uz Božju riječ.
Ohrabruje me Gospodin koji zna moje trenutačno klonuće. Jakošću koja nam dolazi od Boga možemo napraviti nemoguće stvari. „Sve mogu u Onome koji me jača!“ Tih nekoliko riječi, to obećanje, to uvjerenje umah me podiglo, odagnalo strepnju, osokolilo me. Ova rečenica došla mi je poput vitaminske bombe za potrebe duha. Nema više tjeskobe, snaga mi je obnovljena. Sve mogu, kaže riječ Božja, a Bog ne laže ama baš nikada.