Autor Vesna Ujević u Razmišljanja na 22. ožujka 2015 Više od ovog autora  |

Iz Službe čitanja, peta korizmena nedjelja
Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očiti grijehe, sjedne s desna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio Ime.
Zato treba da mi svesrdnije prianjamo uz ono što čusmo, da ne bismo promašili. Jer, ako je riječ po anđelima izrečena bila čvrsta te je svaki prijestup i neposluh primio pravednu plaću, kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje? Spasenje koje je počeo propovijedati Gospodin, koje su nam potvrdili slušatelji, a suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima najrazličitijim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji. (Heb 1,1-4.2,1-4)

Nakon tridesetodnevnog putovanja s Izraelcima iz Egipta kroz pustinju, u predzadnjem korizmenom tjednu, liturgija časova donosi Novozavjetna čitanja. Bog koji je narodu slao sluge svoje proroke, u punini vremena šalje Sina.
S nekom sam radošću iščekivala poslanicu jer sam mislila da je to malo promjene, malo više Isusa. I evo sada stojim pred Isusom nekako nijema, riječi su zatrpane negdje, možda u nekoj brizi, ne znam, svakako prignječene su nepoznatim teretom koji ne dopušta artikulaciju. Htjela bih da Riječ koja je Bog siđe k mojim riječima i oslobodi ih. Valjda i mene s njima. Htjela bih da mi Riječ udjeli bar malo od ulja radosti kojim je pomazana „jer sam se putem istrošila". Ne uzmi me u sredini dana mojih – kako kaže psalmist, ali ja ti, Isuse, ne mislim na godine, hoću reći, ne dopusti da ostanem nedovršena. Daj da prionem uz tebe, uz Riječ, dovrši što si u meni započeo unatoč svim mojim opiranjima.
U početku bijaše Riječ
i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo; (Iv 1,1-4)

Svemu što postade, Isuse, u tebi je život i svjetlo. I meni.
Reklo bi se – tu si, vidljiv i dostupan. A evo i mene, i ja sam tu, nadam se vidljiva i dostupna. Ipak baš sada mi se čini da me ne vidiš ili si drugdje, pa poput Grka iz evanđelja govorim, šaljem ti poruku: „Htjela bih vidjeti Isusa." A ti tražiš da umrem poput zrna pšenice... Možda je trenutačna nijemost i osjećaj prignječenosti dio procesa umiranja, možda klica već nastoji probiti opnu zrna.
Bože, svojom si riječju stvorio i sagradio svjetove. Stvori me i sagradi iznova, Gospodine. Ponesi me snagom svoje riječi...