U petak 2. studenog u našoj je župi predavanje mladima održao don Damir Stojić, svećenik salezijanac, studentski kapelan u Zagrebu. Tom su prigodom s njim razgovarale framašice Ivana Granić i Daniela Todorić. Ovdje donosimo njihov razgovor.

Kako ste odlučili postati svećenik?

Poziv za svećeništvo dolazi s više strana. Prvo, roditelji su me htjeli. Dali su mi život. Odgajali su me u molitvi i vjeri i govorili mi o Bogu. Ja mislim da je to početak mog poziva. Drugo, imao sam i baku koja je postila baš na tu nakanu. To je zanimljiva priča. Imala je puno unučadi. Ja sam tek kasnije saznao da je ona odabrala mene i baš za mene postila da budem svećenik. Što želim reći? Da svećeništvo nije samo moj odabir, moj hir... Imam osjećaj da Bog priprema jednu obitelj za to. Obiteljsko stablo, ja bih čak rekao. Osim toga, u Kanadi sam upoznao jednog svećenika na jednoj ispovijedi koji je ostavio snažan dojam u mom životu i koji je kasnije bio moj duhovnik. On je Amerikanac iz New Yorka. I uistinu ima darove Duha Svetoga. Molio je u spoznaji. On me sjetio da sam kao dječak obećao Bogu da ću biti svećenik. Naime, na dan moje prve pričesti ja sam baš to obećao. Bio sam tako oduševljen jer sam primio Tijelo Kristovo. Rekao sam: ''Isuse, ja ti obećajem da ću biti svećenik.'' Ja sam to već sutra zaboravio, ali obećanje je obećanje. Bog čuje takve molitve, pogotovo kad proizlaze iz čistog srca. I onda je taj svećenik, u mojoj šesnaestoj godini, mene prisjetio toga. Tada sam odlučio da ću biti svećenik, iako sam krenuo tek s 20 godina. Uglavnom, splet okolnosti – mama, tata, baka, taj svećenik i evo don Damira.

Zašto baš salezijanci?

Išao sam u njihovu školu u Kanadi. Zvala se Srednja škola ″Don Bosco″. Bila je to ogromna škola. Imala je oko 1200 učenika. Djevojke i dečki išli su zajedno. Tu sam upoznao salezijance. Nedjeljom sam išao na svetu misu u Hrvatsku katoličku misiju gdje su bili fratri, ali preko tjedna sam bio uz ove svećenike i oni su stvarno ostavili poseban dojam na mene. Čitao sam životopis don Bosca i on me oduševio. Tako sam jednostavno rekao: „To je to."

Malo ljudi u Imotskom zna što su zapravo salezijanci. Možete li nam ukratko predstaviti svoj red?

Kad je god nešto bilo potrebno Crkvi, Duh Sveti dizao je nekog da on dade Crkvi što joj je bilo potrebno. To se zovu karizme. Kao što je Duh Sveti u 13. stoljeću vidio da Crkva hitno treba jednog Franju da vrati poniznost, da vrati jednostavnost, tako je u 19. stoljeću Duh Sveti vidio da Crkvi treba netko tko će sustavno raditi s mladima. Tada je bila industrijska revolucija i prvi put u povijesti čovječanstva mladi odlaze od kuće, spavaju po trgovima gradova. Imamo masovnu pojavu mladih bez roditeljske skrbi. Don Bosco, jedan mladi svećenik, tada počinje raditi s mladima i osniva red salezijanaca. Red je po uzoru na sv. Franju Saleškog, tako smo dobili ime. Mi smo sada drugi najveći red u Crkvi, odmah poslije isusovaca. To je samo dokaz da je ta karizma potrebna. Nismo baš poznati u ovom kraju, ali u Južnoj Americi, u Aziji i drugim mjestima vrlo smo rašireni. Mi smo red koji stalno raste.

Kakav je bio vaš život u Kanadi? Možete li nam opisati neka svoja iskustva iz te države?

Mogao bih o tome napisati knjigu. Lijepo je bilo. Ja sam odrastao u tipičnoj hrvatskoj obitelji u zapadnom dijelu Toronta gdje je bilo puno emigranata – Poljaka, Portugalaca, Talijana... Išao sam u katoličku školu gdje je bilo mnogo djece emigranata. Bio sam maksimalno uključen u hrvatsku zajednicu, a družio sam se i sa svojim kanadskim prijateljima. Stvarno mislim da sam dobio najbolje od ovog svijeta. Uvijek kažem da sam najsretniji jer imam najbolje – Hrvat sam, to je najbolje, i rođen sam u Kanadi koja je jako lijepa zemlja. Mislim da sam tu stekao jednu širinu. Na žalost, Kanada je vrlo sekularna, bezbožna. Bog je tamo na desetom mjestu. S druge strane, ima dobrih stvari. To je jedna uređena država, država koja nije pogođena krizom. Osim toga, to je zemlja koja je primila jako puno Hrvata. Meni je djetinjstvo i srednjoškolsko razdoblje bilo najsretnije razdoblje mog života. Bilo je vrlo bezbrižno, puno zabave.

Koliko se mladi u Kanadi razlikuju od mladih koje ovdje upoznajete?

Kad bih gledao ″video″ bez zvuka, ne bih uopće primijetio razliku. Nema tu neke velike razlike u izgledu. Ono što jedan srednjoškolac ima na Manhattanu ili u Torontu, ima i onaj u Imotskom. Tu uopće nema razlike. Samo je tamo sve pomalo uvećano. Ono što jest velika razlika, to je da su mladi ovdje otvoreni Bogu i vjerskim stvarima. Oni su puno prirodniji u tom pogledu, puno društveniji, spremniji na zajedništvo, na druženje. Tamo su mladi otuđeniji. Međutim, ono što je tamo pozitivno i što bismo mogli naučiti od njih, to su radne navike. Tamo nije čudno da netko plaća svoj studij i završi ga u kreditu. Radit će cijelo ljeto, petkom, subotom, a još će naći i posao preko tjedna. To mi se jako sviđa.

Kako ste postali studentski kapelan?

U našem redu postoji poslušnost kao i kod franjevaca. Nisam to tražio, to mi je dodijeljeno. Studirao sam u SAD-u 3 godine, u Washingtonu. Dok sam bio tamo na magisteriju, zvali su me moji poglavari iz Zagreba i rekli su kako razmišljaju da me postave za studentskog kapelana. Pristao sam i 2007. godine vratio sam se iz Amerike i tada me imenovao kapelanom kardinal Bozanić. Mogu biti studentski kapelan još 10 godina, a mogu to prestati biti i iduće godine.

Kakva su vaša iskustva s mladima u Hrvatskoj?

Odlična. Radim sa studentima u studentskim domovima. To nisu studenti iz Zagreba, već studenti iz svih krajeva Hrvatske. Ima ih 7500. Sava, Cvjetno i Šara tri su glavna doma i tu ja radim. Ja sam, dakle, zaposlenik Sveučilišta i imam ured u Cvjetnom naselju. Svi su ti domovi blizu. Ja organiziram slobodno vrijeme studenata – hodočašća, vjeronauk, duhovne obnove. Osim toga, na raspolaganju sam za ispovijed i razgovor. To je opis mog posla. Odaziv mladih jako je velik. Tri sam dana u tjednu na raspolaganju za razgovore i duhovno vodstvo, a ostalim danima organiziram molitvenu zajednicu, vjeronauk dva puta tjedno...

Odakle ideja za videopredavanja?

Zapravo, to nije bila moja ideja. Nikad mi to ne bi palo na pamet. Tu ideja dobili su neki studenti koji su diplomirali. Odlazili su doma i vjeronauk im je nedostajao. Tako sam jednom došao na vjeronauk i vidio kamere. Pitali su me dozvolu i ja sam im je dao. Studenti su to dalje poticali i danas je to prava produkcija. Sve se spontano dogodilo. Sljedeća je ideja live streaming. Valjda će se i to uskoro ostvariti.

Kako se osjećate kad vidite toliki broj mladih koji dolaze i žele Vas slušati?

Lijepo je to. Ja sam takav da mi taj broj daje neki adrenalin. Bilo bi mi neobično da ih je manje. Puno mi je lakše pričati pred velikom skupinom. Bude više od 500 studenata. To je više od vjeronauka. Bude kao prava duhovna obnova. Ponekad traje i dva sata. Slavimo Boga, pjevamo, jako puno molimo... Dakle, mala duhovna obnova svaki tjedan. I to nije samo predavanje, ono je čak sekundarno. Postoji cijela jedna grupa koja se priprema za to i moli. Postoji i grupa koja svira i tehnička ekipa. Ima barem 20 studenata koji su aktivno uključeni u pripremu vjeronauka. Puno bi se ljudi iznenadilo, ali imamo i ekipu koja moli za vrijeme predavanja. Ta je molitvena potpora jako važna. Oni lagano gledaju, smješkaju se i cijelo vrijeme mole. Bila je to njihova ideja, ne moja.

Primijetili smo da na vjeronauk dolazi i mnogo framaša.

Da, ima jedna grupa framaša koja je stalno prisutna. Moj glavni urednik za web-stranicu je framaš, Hercegovac. U Cvjetnom naselju je svake nedjelje i ja ga u šali pitam kad će se napokon obratiti. On je jedno franjevačko dijete.
Na vjeronauku često spomenem svetog Franju ili svetog Antu i tada vidim framaše koji se cijeli ozare i oduševe. I ja sam dobar dio života proveo uz fratre, išao sam u franjevačku župu. Ponekad mislim da je čudo što nisam postao fratar. To je samo istinska ljepota crkvenosti.

Obraćaju li Vam se često mladi?

Da, stalno, ali zato što sam stalno na raspolaganju. Puno je svećenika u Zagrebu, no oni imaju jako puno posla, npr. sprovode, vjenčanja, krštenja, uredski posao, župni vjeronauk... Ja toga nemam, od svega toga sam oslobođen i imam vremena, na raspolaganju sam i ljudi to prepoznaju. Drugi svećenici također puno rade, ali ne rade to što ja radim, a ja ne radim to što oni rade. Crkva je tako posložena. Da ti svećenici ne rade to što rade, ništa ne bi funkcioniralo. Međutim, nitko to ne prepoznaje. Moj je rad prepoznatljiv jer nitko drugi to ne radi. Neobičan je. Imaš sto župnika, a jednog studentskog kapelana. Baš zato to iskače. I mnogo se pripremam za takvo nešto. Svećenik se ne bi mogao pripremati dva dana jer priprema je danas luksuz. Oduzima jako puno vremena. Ja sam svaki ponedjeljak i utorak zatvoren i pripremam se. I zato mogu raditi ovo što radim.

S kakvim vam problemima mladi dolaze?

Prvo bih volio malo raščistiti to pitanje. Svećenici nisu samo za probleme. Mladi dolaze i s radostima. Dođu i kažu: ''Don Damire, ženim se, udajem se...''
No, dolaze i s problemima. Najviše su tu depresija, strahovi i beznađe. Dakle, čovjek se probudi, a ne zna zašto se probudio. I kad se to događa češće, onda je to problem. Tu su i problemi muško – žensko, ali u samom vrhu su ti emotivni i duhovni problemi – otuđenost, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj krivnje...

Koliko njih posluša vaše savjete?

Ne znam, ali mislim da je dobro dok dolaze. Ljude privlači to što ja njima nešto nudim. Ne radi se tu o don Damiru. Radi se o činjenici da im ja nisam zadnja stanica. Zadnja stanica je Krist. Ja ne rješavam problem, ja samo usmjeravam. Mnogi psiholozi i psihijatri tu griješe. Oni misle da oni mogu riješiti problem, dati dijagnozu, neku tabletu.. Najčešće ih samo slušam i pomolim se s njima. Naravno, dajem im utjehu, ulijevam nadu. U početku mi je bio teret to što sam mislio da moram riješiti problem. Onda sam shvatio da ja to ne mogu. Mogu samo reći da ću se moliti za tu osobu, da ću prikazati misu za nju. Zadnju deseticu svoje krunice uvijek prikazujem za one koji mi dolaze na razgovor. Često kažem: ''Bože, ja nemam pojma, ti napravi...'' Tako sam slobodan. Cure su uglavnom te koje imaju dublje duhovne probleme.

Da morate izdvojiti jednu osobu koja je najviše utjecala na vaš život, koga biste izdvojili?

Ne ću izabrati roditelje, nije ″fora″, već jednog svećenika. Zove se Frank Kelly. Salezijanac je, irskog podrijetla. Ima 82 godine. On me počeo voditi kad sam imao 16 ili 17 godina. Jedan je velik i snažan čovjek, mistik. Živi svetac za mene.

Koja je osoba iz prošlosti Crkve najviše utjecala na Vas?

Mogao bih reći don Bosco, ali u zadnje vrijeme me jako nadahnjuje i Padre Pio. Isto tako Toma Akvinski. Počeo sam čitati njegovu teologiju. Tu su i Franjo Saleški, Maksimilijan Kolbe i Alojzije Stepinac.

Što radite u slobodno vrijeme?

To je dobro pitanje.

Znamo da brojni svećenici pišu knjige...

Ne, ja ne. Nemam baš dara za pisanje. Volio bih imati, ali više sam govornik.
Što se tiče slobodnog vremena, šetam do Jaruna. Osim toga, imam grupu studenata koji su mi jako bliski. Ne bih ih nazvao učenicima, više prijateljima. S njima se rado družim. Tu su i 2 svećenika s kojima sam dobar.
Volim i gledati filmove i volio bih da da imam više vremena za odlazak u kino. Volio bih i više čitati. Čitam ono što moram, ali uvijek sam volio književnost...

Što volite čitati?

Najdraža mi je knjiga J. D. Salingera – Lovac u žitu. Volim čitati Dickensa, Twaina. Uglavnom su to engleski i američki pisci. Volim i C. S. Lewisa. Na žalost, najčešće čitam ono što moram, ali i to je zanimljiva i dobra literatura.

Poželite li ikad da ste krenuli drukčijim putem?

Ne. Osjećam da sam pogodio poziv, osjećam da sam pogodio karizmu...

Što biste željeli poručiti mladima?

Poručio bih im da se ne boje. Strahovi su danas veliki, ali neka se ne boje. Mislim da je jako uzbudljivo danas biti kršćanin. Mislim da će za nekih 200 godina ljudi gledati natrag u ovo razdbolje i reći: ''Vidi kakvo je bilo ono vrijeme! Vidi kako su oni bili hrabri! Vidi kako su se borili protiv onog bezbožnog svijeta! Vidi kako su se oni opirali onom zdravstvenom odgoju, onoj poganskoj vladi...'' Ovo je vrlo uzbudljivo vrijeme. Prije su tu bili Turci, komunisti, ovaj, onaj... Sada nas napada komoditet. To će za 200 godina biti zanimljivo. Mi čak toga nismo ni svjesni.
Eto, poruka je mladima da prihvate ovaj trenutak i da se ne boje.